Dobro je znati


Što napraviti u slučaju smrti?
Kako se nositi s tugom?
Običaji naših starih vezani uz smrt i pokop
Primjeri tekstova za osmrtnicu

Što napraviti u slučaju smrti?

Prijava smrti vrši se na telefonski broj 92, to jest policiji, gdje se daju osnovni podaci o preminuloj osobi:

  • ime i prezime umrle osobe,
  • ime i prezime osobe koja prijavljuje smrt,
  • mjesto smrti,
  • starost umrle osobe,
  • vrijeme smrti,
  • broj telefona za kontakt.

Nakon toga dolazi mrtvozornik na mjesto smrti, kako bi ustvrdio nastupanje smrti.

Mrtvozornik treba imati neometan pristup umrloj osobi kako bi se njeno tijelo moglo pregledati, poželjno je pripremiti liječničku dokumentaciju ako je preminula osoba bolovala, kao i sve njene matične podatke. Nakon što mrtvozornik izda "dozvolu za pokop" tijelo se može prevesti na željeno mjesto pokopa. Ako smrt nastupi u bolnici ili nekoj drugoj ustanovi na području Republike Hrvatske, obitelj se javlja na odjel gdje je osoba ležala ili bila primljena. Nakon razgovora s dežurnim liječnikom ili šefom odjela, i primitka dokumentacije koja je u protokolu zdravstvene ustanove, potrebno je javiti se na odjel patologije ili u mrtvačnicu radi predaje odjeće koja će se obući preminulome. Nakon toga potrebno je kontaktirati pogrebno društvo koje će se pobrinuti oko organizacije posljednjeg ispraćaja, i svega što je potrebno.

povratak na vrh stranice

Kako se nositi s tugom?


Sprovod je prošao. Život se mora nastaviti. Ponajprije treba obaviti obveze u vezi s ukopom: mnogima zahvaliti, riješiti zakonske formalnosti po civilnim uredima, izvršiti oporuku i slično. Koristit će nam ta zauzetost: da nas ne svlada i ne zarobi tuga koja će od vremena do vremena ipak izbijati iz naše nutrine. Na dulje vrijeme nećemo moći potisnuti ni svu tugu ni stresove koji su se u nama nataložili u vezi sa smrću osobe s kojom smo bili najuže povezani.

Ako su, primjerice, muž i žena godinama živjeli u istinskoj ljubavi, gubitak jednoga izazivat će u onome koji ostaje nerijetko duboku krizu: "Ja to ne mogu podnijeti. Moj je život ostao bez smisla..." Netko će u svojoj boli i Bogu prigovoriti: "Kako mi je to mogao učiniti?". I povjerenje u Boga staviti u pitanje. Uzrok takvom očaju može biti samosažaljenje i sebičnost? Naprotiv, pravi je znak ljubavi spram pokojnika od srca mu željeti blaženi i vječni život kod Boga, preporučujući ga neizmjernom Božjem milosrđu. - Koji tako gledaju na stvarnost, steći se i doživjeti svoga pokojnika puno intimnije i neposrednije.

Smrt, nadalje, može biti i uzrok mnogih samopredbacivanja, napose ako je došla nenadano: "Tolike sam nesporazume i svađe mogao izbjeći! Zašto sam joj posvećivao tako malo vremena? Da sam bio barem tolerantniji, obzirniji, spremniji na pomoć, strpljiviji! Toliko sam je puta uvrijedio, a nikad se ispričao."

Sada čovjek mnogo toga vidi u drugačijem svjetlu. "Toliko smo si toga imali priliku reći. Sada je kasno." I to i još mnogo toga opterećuje savjest. Želja da ono što je prošlo popravimo, peče. Ima ljudi koji zbog toga sami sebe kažnjavaju; ne prihvaćaju nikakvu utjehu, niti onu koju im pružaju dobronamjerni ljudi, niti koju im nudi vjera. Smatraju da su prema pokojniku dužni ostati neutješeni. Takvo stajalište, dakako, niti je zadovoljština niti rješenje!

Ako smo našem pokojniku za vrijeme ovoga života nanijeli kakvu nepravdu, ako smo mu na primjer uskratili oproštenje, ako se nismo pomirili - prvi je korak do zadovoljštine, da bez izgovora stanemo iza onoga što je zaista bilo. A zatim, da upravo na onom području na kojem smo bili zakazali, odsad svoj život mijenjamo u pozitivnom pravcu. S obzirom na spomenuti primjer to konkretno znači od sada nastojati biti otvoreniji i pomirljiviji prema bližnjima s kojima živimo.

                                                                                      Antun Jarm

povratak na vrh stranice

Običaji naših starih vezani uz smrt i pokop

Sve do druge polovice 20. st. bilo je uobičajeno da nekoliko generacija živi u istoj kući. Starije se poštovalo, nije ih se izoliralo iz svakodnevnog obiteljskog života, čak ni u slučaju bolesti.

Značenje tradicionalnog seljačkog odnosa prema smrti iskazuju i podaci o pripremanju i čuvanju odjeće i ostalog za ukop (svijeća, poseban prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koji se na sprovodu nose na križevima i crkvenim barjacima). U slučaju dugotrajnog i teškog umiranja osim pomoći svećenika utjecali su i drugim sredstvima i postupcima u želji za ozdravljenjem ili olakšavanjem agonije. Kada nastupi smrtni čas u ruke umirućeg stavi se zapaljena svijeća i drži sve dok ne izdahne. Kada izdahne, svijeća se ugasi, mrtvacu se zaklope oči, zaustavi se veliki zidni sat, a ogledalo se prekrije tamnom krpom ili se okreće prema zidu. Otvara se prozor, kako bi duša izašla, ali se brzo zatvara da ne ulazi svijetlo koje može loše djelovati na pokojnika. Zrcalo se zastiralo tkaninom ili se okretalo naopako da se duša ne bi ogledala i vraćala na ovaj svijet, a vjerovalo se i kako bi onaj tko vidi svoj odraz u zrcalu u kući pokojnika, i sam mogao slijedeći umrijeti. Zaustavljali su sat jer je pokojniku stala njegova ura, gasili vatru na ognjištu, puštali stoku iz štale ...

Upalila bi se nova svijeća kako bi se duši osvijetlio put u onaj svijet.

U mnogim krajevima, čim nastupi smrt okupljena ženska rodbina počela je glasno naricati (jafkati) za pokojnikom. Ponegdje su naricale žene koje nisu pripadale obitelji nego su naricale za plaću.

Pokojnika se pralo, muškarce se i brijalo, a zatim oblačilo u unaprijed pripremljenu (obično najbolju) odjeću. Čvrsto bi mu se podvezala brada kako usta ne bi ostala otvorena. Tijelo se stavljalo u lijes postavljen na stolce ili daskena nogarima, koje bi prekrili bijelim plahtama. Okolo bi se posložili stolci za sjesti. Žene oblače crninu.

Sa svećenikom se dogovario termin sprovoda i obično bi se oglasilo crkveno zvono. Pokojnik se nije mogao pokopati bez liječničkog dopuštenja. Radili su se se samo najnužniji poslovi.

Sveprisutan je bio u običaj da se obiđe i pogleda pokojnika u znak poštovanja prema njemu, iznad pokojnika, rukom bi se u zraku napravio znak križa. Svjetlo bi ostalo upaljeno cijelu noć, a preko noći obično bi tijelo pokojnika ’’čuvali’’ muškarci. Žene su sjedile uz odar i molile krunicu.

Ako je umro mladić neka od djevojaka (ako nije imao svoju) stavila bi mu prsten na ruku i kiticu ružmarina na prsa. Ako je pokojnica djevojka sahranjivala se odjevena u bjelinu; prsten i ružmarin stavljao bi joj netko od mladića, ako nije imala svog.

Pokojnik se pokapao sa rukama na prsima, isprepletenih prstiju (kao da se moli) samo ako je tijekom života pokojnik nekome bio krsni kum; ukoliko pokojnik (pokojnica) nije nikome bio krsni kum tada su mu ruke uz tijelo.

Lijes se stavio na kola, formirala se povorka – najprije muškarac koji nosi crkveno raspelo na koje je zavezan tkani ručnik (ako je umro muškarac) ili peća (bijela marama ako je umrla žena) i drugi koji nosi grobni križ s imenom pokojnika, zatim muškarci, svećenik pa kola s lijesom, a za njima najbliža rodbina i na kraju žene i djeca.

Ako je pokojnik mladić ili mlada djevojka za lijesom se nosio „oprek“ (pretrgnuta svijeća kao znak prerano završenog života). Mrtvom mladiću na pogrebi bi došlo nekoliko djevojaka u bjelini noseći buket cvijeća.

Nekoliko je žena ostajalo kod kuće pripremiti sve za KARMINE (običaj da se po povratku sa pokopa, a nakon mise „zadušnice“ ljudi počaste jelom i pilom).  Po povratku sa pokopa i mise zadušnice peru se ruke (obično u lavoru).

Pri kretanju pogrebne povorke poslije vjerskog obreda uslijedile bi i radnje drukčije vrste: otvaraju se prozori i vrata, otkrivaju zrcala. Prolijeva se voda za pokojnikom iz uvjerenja da voda ima očisnu moć, prevrću se stolci na kojima je stajao lijes.

Vijenci koji su se stavljali na pokojnikov grob često su bili od plastičnog cvijeća. Putovi su bili zemljani (ljeti prašnjavi, zimi blatnjavi) uglavnom u vrlo lošem stanju zahvaljujući drvenim kotačima na kolima i životinjama koje su hodale vukući kola. Često se dogodilo da bi netko hodajući blatnjavim putom ostao bez jedne čizme ili cipele ili da se pak posklizne i padne na mokrom putu.

Briga i sjećanje na pokojnike iskazivala se gotovo na sve veće blagdane – naročito na Sesvete i Dušni dan.

Obitelj je poslije smrti svojeg člana određeno vrijeme iskazivala žalost vidljivim znacima u odijevanju i ponašanju (odricanjem od veselja i zabave, nošenjem crnine ili pak bjeline).

povratak na vrh stranice

Primjeri tekstova za osmrtnicu

U dubokoj boli javljamo svim rođacima, prijateljima i znancima tužnu vijest, da je preminuo blago u Gospodinu, naš dragi suprug, otac, sin, brat, šogor i ujak, gospodin...

S tugom u srcu javljamo svim rođacima, prijateljima i znancima tužnu vijest, da je preminuo naš voljeni suprug, otac, djed, pradjed, svekar i tast ...

Shrvani bolom, u dubokoj tuzi javljamo rodbini i svima koji su ju voljeli da nas je iznenada napustila naša draga ...

Tiho u Gospodinu zauvijek je prestalo kucati srce našeg plemenitog oca, dida, pradida i punca ...

Nakon duge i teške bolesti preminula je ...

Za više primjera pregledajte već objavljene osmrtnice.

povratak na vrh stranice

povratak na vrh stranice